DVORSKO SRANJE

Hvatao je zmajeve,
Bio je junak,
Živio u dvorcu,
Nikakav čudak.

Volio je dragu,
Od rođenja princezu,
Šteta što mala
Imala je protezu.

No bio je hrabar,
Volio drvodjeljstvo,
Skinut je htio njeno prokletstvo.

Pilio je uvijek do kasno u noć,
Vjerovao je uporno u svoju moć.

Jedne večeri, baš prije vjenčanja,
Pojevši možda malo previše vrganja,
Moro je srat,
Tiskati govna,
Otvoriti dušu,
Izbaciti šrot.

Nagno se nad okno,
Naprčio guzu,
Tiskat je stao,
Gravitaciju zvao.

I baš kad je govno kliznulo niz oluk
I olakšanja začuo se povik,
Jedna stepenica, od neodržavanja ljuta,
Lagano, lagano, izmaknula se s puta.

Junak za govnom kliznuo je lako
Brzati tako ne može baš svatko.
Princeza se tada još smiješila slatko,
Ali joj vijesti stigle su glatko:
Da njezinog princa čvrste ruke
Teške su, teške, stigle muke.
Na dnu okna, stopljen s govnima i podom,
Ponosit se neće više niti jednom zgodom.

Hladan ko led i smrskana lica,
Izlazi van na poviše udica.
Princeza krikne i brizne u plač,
Mjesec dana kasnije već drugome je laštila mač.

A junak naše priče nesretnog kraja,
Zbog nemara dvorskog domara,
Pao je s govnom brzinom poniruće ptice
I na isto govno dočekao si je lice.

A sada kada ga draga u smrti vara,
Njegov duh iz groba progovara:
„Tko u dvorcu u jamu sere,
Lako se u njoj do kosti podere!“